Izložba “Veličković” u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu 2021-22 (fotogalerija)

Retrospektivna izložba Vladimira Veličkovića (1935–2019) “Figura kao izraz egzistencije” autorki Svetlane Mitić i Žakline Ratković, priređena je na svih pet nivoa Muzeja savremene umetnosti u Beogradu. Veličković, rođeni Beograđanin, diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu 1960, a od sredine 60-ih godina XX veka živeo je u Parizu. Radio je kao profesor (1983–2000) na École nationale supérieure des beaux-arts u Parizu. Član je SANU od 1985, jedan od deset članova na odseku za slikarstvo francuske Akademije lepih umetnosti (i jedini Srbin ikada), nosilac francuskog Ordena viteza Legije časti od 2007. U Beogradu je osnovao nagradni fond za pomoć mladim umetnicima, pod nazivom Fondacija Vladimir Veličković za crtež. Teško je podneo raspad Jugoslavije koji je počeo 1991. godine i ratove koji su se odvijali među narodima koje je doživljavao kao svoje. Umro je u Splitu 2019. godine. Pripada istovremeno različitim kulturama: srpskoj, jugoslovenskoj, francuskoj, evropskoj…

Retrospektiva je uz prisustvo visokih državnih funkcionera i zvanica iz kulturnog establišmenta Beograda i Srbije simbolično i svečano otvorena na dan proslave jubileja oslobađanja Beograda od fašizma 20. oktobra, kao vid odavanja počasti bivšem članu Saveta MSU Beograd. Obuhvata više od sto slika i crteža podeljenih u deset nehronoloških celina. Realizovana je uz podršku ambasade Francuske, Ministarstva kulture i informisanja Srbije, brojnih regionalnih muzeja, privatnih kolekcija i porodice Veličković, kojoj je naglašena velika zahvalnost od strane organizatora. Katalog ima 269 str. i bogato je opremljen. Sadrži tekstove autorki izložbe, direktorke MSU Marijane Kolarić, Jasmine Čubrilo, Mišel Onfre i Alena Žufroa.

Veličkovićev opus istoričari umetnosti svrstavaju u novo figurativno postmodernističko slikarstvo koje karakterišu tehnička preciznost i veliki formati. Motivi na njegovim slikama su ptice, posebno gavrani devedesetih godina dvadesetog veka, psi, pacovi, dete i čovek. Tamnim tonovima, velikim crnim površinama, figurama često u fazi raspadanja ili urlika, kompozicijama koje odišu teskobom i dramatičnošću, Veličković je preneo svoje unutrašnje nemire, sumnje i oslikao društvo i vreme u kojem je živeo i stvarao. Oslikao je dekadenciju i muku čoveka dvadesetog i dvadeset i prvog veka, bez upiranja prsta i osude. Sam je rekao, što je istaknuto na jednom od izložbenih panoa: “Ono što se na mojim slikama vidi je sve što je čovek spreman da uradi istom tom čoveku.”

Prva amblematska slika izložbe, na koju se nailazi na vrhu stepeništa na prvom spratu zdanja MSU je Izlaz XXI (sadrže je naslovna fotografija ovog članka i naslovna strana Kataloga izložbe “Veličković”. Katalog je deo fonda Biblioteke “Vićentijević B. Danilo Zabrežje” iz bibliotečke razmene), slika iz 1988, koja je postavljena na crveni postament u obliku kvadra, ispred ugaone prozorske površine koja je okrenuta ka Kalemegdanu i starom Beogradu. Prikazuje siluetu snažnog, ogoljenog muškarca u trku koji je zakoračio u tminu u kojoj mu se ne vidi glava. Upečatljivo kustosko rešenje koje će posetioci izložbe pamtiti, jer iako na Veličkovićevim slikama preovladava crna boja, to crveno i životno na slici i postamentu simboliše životnost, značaj i snagu izložbe i umetnika Vladimira Veličkovića. Rešenje takođe vizuelno simboliše i Veličkovićevu duboku uronjenost u kulturu Beograda, Srbije i Jugoslavije.

Ovakve izložbe su retke onoliko koliko su retki umetnici kalibra, opusa i internacionalnog poštovanja koje je uživao Vladimir Veličković. Po reakcijama posetilaca i struke, jasno je da je izložba dostojno predstavila Vladimira Veličkovića i njegov opus – a to je bio veliki i kompleksan zadatak.

Autor fotografija u ovom članku je Milan Katić.

« of 5 »